HRN uz ISO 12100: alat koji podupire proces, a ne „prečac do sukladnosti”
U praksi procjene rizika prema ISO 12100 metoda HRN se nerijetko doživljava kao „gotova formula za rizik”. Takav pristup jest praktičan, ali lako vodi u pogrešan zaključak: ISO 12100 ne definira rizik kao jednu brojku dobivenu jednostavnim izračunom. Norma traži da se rizik procijeni za konkretne scenarije (opasna situacija → opasan događaj → šteta), a „vjerojatnost nastanka štete” tumači kao funkciju izloženosti, vjerojatnosti nastupa opasnog događaja te mogućnosti izbjegavanja ili ograničenja štete. HRN se može koristiti ispravno, ali samo kada je alat koji podržava tu logiku – a ne njezina zamjena.
Ova razlika je presudna za to što u HRN-u zapravo „računamo”. ISO 12100 ne pita samo koja opasnost postoji na stroju. Usmjerava razmišljanje na scenarije: kada se osoba nalazi u zoni djelovanja opasnosti, tijekom kojeg zadatka, u kojem stanju stroja i iz kojeg razloga. Tek tada rizik postaje stvaran i procjenjiv.
Zato se HRN ne bi trebao primjenjivati „na opasnost”, nego na opisani slučaj uporabe. U praksi to znači da rezultat HRN-a ima smisla samo ako je vezan uz konkretan scenarij mogućeg nezgoda/ozljede, a ne uz komponentu stroja „samu po sebi”.
Vjerojatnost nastanka štete: element ISO 12100 koji HRN ne smije preskočiti
Najveća razlika između uobičajenog shvaćanja HRN-a i logike ISO 12100 odnosi se na pojam „vjerojatnosti”. U ISO 12100 vjerojatnost nastanka štete nije jedna jedina ocjena tipa „malo / srednje / puno”. Norma je prikazuje kao funkciju triju sastavnica:
Upravo se treći element u praksi najčešće zanemaruje pri primjeni HRN-a – a istodobno je često jedan od najodlučujućih u stvarnim nezgodama. Dvije situacije mogu imati jednaku izloženost i sličnu vjerojatnost nastupa opasnog događaja, a ipak voditi do potpuno različitog rizika, jer se u jednoj šteta može izbjeći, dok je u drugoj u praksi gotovo neizbježna.
Ako HRN treba biti usklađen s ISO 12100, taj se aspekt mora svjesno procjenjivati i mora utjecati na rezultat – čak i kada „čisti HRN” nema zaseban parametar A (avoidance).
„Čisti HRN” u praksi: kako LO, FE, NP i DPH povezati s ISO 12100
Klasični HRN koristi četiri čimbenika (LO, FE, NP, DPH) i spaja ih u jedan rezultat (najčešće kao umnožak). Sama formula nije problem. Problem nastaje u načinu na koji timovi definiraju značenje pojedinih čimbenika.
Ako želiš primjenjivati HRN bez izmjena metode, ključno je dosljedno mapiranje na elemente rizika iz ISO 12100:
U praksi je „čisti HRN” u skladu s ISO 12100 samo ako se LO ne odabire „u prazno”, nego nakon prolaska kroz tri ključna pitanja iz prikaza elemenata rizika u ISO 12100: tko je izložen, što je opasan događaj i može li se šteta izbjeći.
ISO 12100: kvalitativne i kvantitativne metode – gdje HRN stvarno pripada
ISO 12100 navodi da odluke o smanjenju rizika trebaju biti potkrijepljene kvalitativnom metodom, a gdje je primjereno – i kvantitativnom. Istodobno norma izravno pretpostavlja ograničenja kvantitativnog pristupa: smislen je kada su dostupni nužni podaci, a u praksi je to često teško osigurati.
To jasno objašnjava zašto je HRN toliko raširen. HRN daje broj, ali najčešće nije kvantitativna metoda u probabilističkom smislu. To je bodovna – polukvantitativna – metoda koja strukturira procjenu, ali se i dalje oslanja na stručnu prosudbu.
Pristup „više kvantitativan” u HRN-u počinje tek kada organizacija svjesno gradi podatkovnu osnovu i jasne uporišne točke za skalu. U praksi to znači:
Bez toga HRN i dalje može biti koristan, ali kao alat za strukturiranje i usporedbu, a ne kao proračun vjerojatnosti.
Kako HRN koristiti svjesno: načela koja metodu drže u okviru ISO 12100
U praksi nije poanta u tome da se HRN „savršeno izračuna”. Poanta je da HRN vodi do ispravnih projektantskih odluka i da ostane usklađen s logikom norme ISO 12100. Zato su ključna radna pravila koja smanjuju subjektivnost i uklanjaju tipične prečace.
Najvažnija su:
U pristupu prema ISO 12100 HRN ima najveću vrijednost kada se koristi iterativno: prije primjene zaštitne mjere i nakon nje. Tada broj nije „dokaz sigurnosti”, nego pokazatelj jesu li se promijenili oni elementi rizika koji su se trebali promijeniti.
Studija slučaja: „čisti HRN” za scenarij uklanjanja zastoja (i što to znači u ISO 12100)
U praksi je najbolji test za HRN situacija u kojoj rizik ne proizlazi iz „normalnog rada”, nego iz tipične pomoćne aktivnosti.
Kontekst stroja i zadatka
Razmotrimo dio linije za pakiranje s transporterom i parom valjaka za uvlačenje (točka uvlačenja). Tijekom rada povremeno dolazi do zastoja folije ili proizvoda, koje operater uklanja ručno.
U analizi prema ISO 12100 opisujemo opasne situacije, a ne samo „opasnost na stroju”:
Tek na toj razini ima smisla prijeći na HRN.
Usvojena HRN ljestvica (primjer)
Kako bi studija slučaja bila jasna, uzmimo jednostavne, interne razrede (bitna je dosljednost, a ne „idealne brojke”):
Napomena: ovo nije „jedina ispravna HRN ljestvica”. Ovo je samo dosljedan skup koji omogućuje prikaz mehanike odlučivanja.
Procjena HRN-a – dvije varijante istog zadatka
Varijanta A: uklanjanje zastoja u režimu „JOG” s ograničenom brzinom i upravljanjem s održavanjem naredbe
Praktične pretpostavke:
Odabir parametara:
HRN = 3 × 3 × 2 × 1 = 18
Projektantski zaključak: rizik i dalje postoji, ali je „pod kontrolom” zahvaljujući uvjetima koji povećavaju mogućnost izbjegavanja ozljede (to je upravo onaj element iz ISO 12100 koji HRN mora svjesno uzeti u obzir kroz LO).
Varijanta B: isti zadatak, ali u realnim uvjetima „proizvodnja mora ići” (moguć ponovni start, veća brzina, vremenski pritisak)
Praktične pretpostavke:
Odabir parametara:
HRN = 3 × 3 × 4 × 1 = 36
Projektantski zaključak: promijenio se ne „tip opasnosti”, nego odnos čovjek–stroj u konkretnom radnom stanju. HRN pokazuje razliku, ali samo ako LO stvarno obuhvaća mogućnost izbjegavanja ozljede.
NP: zašto „množitelj broja osoba” može biti zamka (i kako to primijeniti razumno)
U klasičnom HRN-u NP je množiteli. Matematički to funkcionira, ali se u praksi često pogrešno tumači: rezultat počne sugerirati da rizik za pojedinog operatera „raste” zato što je u blizini još jedna osoba.
U suvremenijem pristupu (opisanom i u praktičnim alatima koji se obrađuju u ISO/TR 14121-2) broj osoba se češće tretira kao dio konteksta:
povećava težinu problema,
podiže prioritet mjera,
utječe na način organizacije zone i pristupa,
ali ne mora biti množiteli „pojedinačnog rizika”.
Kako to primijeniti u praksi, bez narušavanja ISO 12100
Najpreglednije je razdvojiti dvije perspektive:
Rizik za pojedinca (unit risk) – usklađeno s logikom norme ISO 12100
HRN računaš za „najizloženiju osobu” i u 99% slučajeva uzimaš NP = 1. To je u skladu s projektantskom praksom: procjenjuje se scenarij štete za čovjeka u konkretnoj interakciji s opasnošću.
Organizacijski prioritet / „domet” – upravljačka odluka, a ne definicija rizika
Ako scenarij može obuhvatiti više osoba (npr. otvorena zona, operater + mehaničar, osobe koje nisu izravno uključene), u izvješću to jasno navedeš:
„moguća istodobna izloženost više osoba: DA/NE”
„maksimalan broj osoba u zoni tijekom zadatka: …”
te na temelju toga podižeš prioritet provedbe mjera (npr. u planu modernizacije, rasporedu implementacije).
Ovakav pristup rješava uobičajen problem kod HRN-a: ne „napuhuješ” umjetno rizik za operatera, a istodobno ne zanemaruješ činjenicu da isti scenarij može zahvatiti više od jedne osobe.
Kada NP ima smisla kao množitelj (i kada ne radi štetu)
NP kao množitelj najčešće je opravdan kada govorimo o scenarijima poput:
- oslobađanja energije / izbačaja dijela,
- požara, eksplozije,
- situacija u kojima jedan kvar može istodobno djelovati na više osoba.
No i tada je korisno postaviti metodološko pitanje:
treba li „više ozlijeđenih” već biti obuhvaćeno kroz težinu posljedice (opseg štete), umjesto kroz množitelj?
Kao i uvijek u procjeni rizika, presudna je interpretacija rezultata, a ne sama brojčana vrijednost, te je na inženjeru da na kraju donese evaluacijsku odluku o prihvatljivosti rizika.